Plesom do zdravog srca

Razvoj rehabilitacijske ideje u Hrvatskoj

 

Opatija kao idealna lokacija

Nije poznato tko je prvi počeo Opatiju reklamirati zarad njene ljekovitosti. Možda je to bio Antonio Felice Giacich (Lovran, 1813. - Rijeka, 1898.), autor europski znamenitog udžbenika pomorske medicine, ili, pak, Juraj Matija Šporer (Karlovac, 1795. - Rijeka, 1884.), vojni liječnik i oduševljeni ilirac koji je već 1859. pokrenuo osnivanje poduzeća za izgradnju Opatije, a dvadeset godina kasnije i balneološkog instituta. Giacich je o Opatiji pisao kao o ”idealno smještenoj” (situazione la più idonea), koja ”nudi sve ono što može pridonijeti prikladnom liječenju” (tutto ciò che può contribuire ad una conveniente cura) i ”savršenom mjestu za liječenje morem” (un perfetto stabilimento per le cure marine). Šporer je, pak, 1872. pripremio elaborat o korisnosti kupki, javio se na natječaj za ustanovljenje lječilišta za siromašne skrofulozne pacijente (imajući Opatiju u vidu: na natječaju, međutim, nije prošao), a 1879. obratio se, još jednom bez uspjeha, molbom s programom i statutom za projektirano lječilište i ”morski balnearni zavod” jednom bečkom ministarstvu, predlažući čak Rothschilda kao protektora.

Godine 1859. je i Paolo Scarpa, sin i nasljednik onog Iginija koji je uredio vilu Angiolinu i park oko nje, kod tršćanskog Namjesništva za austrijsko priobalje bezuspješno pokušavao ishodovati dozvolu za gradnju lječilišta za bolesne na grudima. Od ginekologa Rudolpha Chrobaka (1843.-1910.) i klimatologa Rudolpha von Vivenota jr. (1833.-1870.) uspio je ishodovati znanstvene potvrde za svoje planove, a od Šporera optužbe za plagijat. Svakako je Šporer pomogao da se u bečkim medicinskim krugovima stvori atmosfera favoriziranja ljekovitih potencijala opatijskog morskog aerosola, za što se zalagao osobito Leopold Schrötter von Kristelli (hvali i preporuča Opatiju već 1880.; Šporer je 1876. u korsepondenciji s njime, kao i s A. F. Giacichem), osnivač prve katedre za laringologiju, dok su se patolog Robert Virchow i botaničar Heinrich Noë iz Opatije vratili puni pohvala za njenu vegetaciju. Theodor Billroth (1829.-1894.), koji je radni i životni vijek vrhunskog kirurga proveo u Berlinu i Zürichu, ostat će Opatiji vjeran posljednjih devet godina svog života, šećući obalnim putem, pridružujući se u operacijskoj dvorani svom riječkom kolegi Antoniju Grossichu, a 1894. i umrijevši ovdje. Billroth je Opatiju zadužio ponajviše reklamom isticanom u svojim pismima prijatelju i glazbenom kritičaru Hanslicku. U najpoznatijem od ovih pisama, objavljenom u Neue freie Presse siječnja 1885., Billroth kaže da se ”u Italiji čovjek lako prehladi (Acclimationsschnupfen), dok u Opatiji nema vjetrovitih i hladnih pasaža pri šetnji”, hvali vegetaciju i osobito se buni protiv dezinformacija da u Opatiji nisu uređene šetnice (”putovi su ravni ili blago nagnuti - idealni za razmišljanje”).

U to vrijeme, početkom 1880-ih, kada Opatija ima stupiti na scenu, u Europi je već razglašeno devedesetak morskih kupališta i šezdesetak termi. I lansiranje Opatije prema tom je obrascu započelo usporedbama srednjih temperatura zraka i mora, padalina, vlažnosti zraka, vjetrova itd. s drugim, konkurentskim lokacijama (Nica) ili s većim europskim gradskim centrima (Beč). Pored atraktivnih srednjih sezonskih temperatura (zima 13,2°C, proljeće 15,9°C, ljeto 20,8°C, jesen 9,8°C) i visokog saliniteta mora (38 g/l), Opatija se doista mogla bez stida reklamirati kao oaza savršeno zaštićena zaleđem Učke od jačih vjetrova.

Kada je potencijal Opatije namirisao poduzetnički genij generalnog direktora Južnih željeznica, Friedrich Julius Schüler najprije je pomislio na gradnju sanatorija koji bi mogao primiti klijente dovezene njegovim vlakovima. Da bi potkrijepio svoj naum, konzultirao je mladog, 39-godišnjeg profesora balneologije, Juliusa Glaxa (1846.-1922.) i, dobivši od njega oduševljeno pozitivno mišljenje, privukao ga u Opatiju i doskora postavio na čelo lokalne Lječilišne komisije. U 37 godina, koliko je Glax proveo u Opatiji, grad će, usmjeravan prvenstveno njegovom vizijom, riješiti sva ključna infrastrukturalna pitanja (u tri desetljeća svog zasad najvećeg uspona, 1884.-1914., izgrađeno je više desetina hotela i vila, uređeno nekoliko prvorazrednih parkova, riješeno pitanje odvoza i spaljivanja smeća, elektrifikacije, telefonije, vodovoda i kanalizacije, lokalnog transporta, groblja i dr.) i postati lječilištem europskog glasa. Ponešto zbog povjerenja u medicinske autoritete, a više radi mode slijeđenja vladarskih, plemenitaških, umjetničkih i političkih glamuroznih uzora, duge kolone imućnih i dokonih Europljana slijevale su se u Opatiju i odlazile iz nje oduševljene klimom, uslugom i društvom. Godine 1889., posebnim zakonom na koji su potpise stavili car Franjo Josip I. i premijer grof Taaffe, Opatija je proglašena lječilištem (Kurort). Prema pedantnom bilježitelju klimatskih parametara, dr. Franzu Tripoldu, čelniku opatijske prve pomoći i Glaxovu zetu, na prvo mjesto se kao indikacija za boravak u Opatiji stavljaju upravo bolesti srca i krvožilja (Herz- und Gefäßkrakheiten). Prvi liječnik koji u turističkoj Opatiji otvara ordinaciju (uključujući inhalatorij u vili Paola) je Albert Szemere, učenik L. Schröttera von Kristellija, a srčanim bolesnicima posvećen je sanatorij Juliusa Mahlera, mađarskog Židova i bivšeg asistenta na klinici za ginekologiju u Dresdenu, koji se opatijskim gostima reklamira kao ”specijalist za ženske bolesti i bolesti srca”. Dr. Julius Mahlers Sanatorium und Finseninstitut für Herzkranke djelovao je do 1920-ih u zgradi sadašnjeg hotela Royal.

Opatija, «čudo austrijske rivijere», uspjela je zahvaljujući prednostima podneblja, vegetacije, mora i morskog aerosola. Stoga je jasno da su svi sanatoriji, pa i mnogi manji i medicinski slabije ekipirani pansioni, svoju ponudu zasnivali upravo na tim čimbenicima. Udarna terapija bila je, logično, kupanje, pa je vrlo rano počelo uređivanje vanjskih morskih kupališta. U Opatiji se na više mjesta moglo liječiti i električnim kupkama (elektrode povezane s izvorom galvanske struje ugrađene su u stijenku kade od izolacijskog materijala, recimo porculana) koje su mogle oplakivati čitavo tijelo ili samo kombinacije ruku i nogu (dvije ili četiri kadice). Kupke s dodatkom ugljične kiseline i nekih minerala omogućivale su resorpciju ugljičnog dioksida i posljedičnu neutralizaciju mliječne kiseline u tijelu (koja se otežano odstranjuje kod slabe cirkulacije) i veći podražaj centra za disanje (prema tome i bolju respiraciju). Za zračne kupke (Luftperlbad) bilo je karakteristično uvođenje mjehurića zraka u kadu, što je imalo djelovati kao ugodni podražaj i smirivati kupača. Hidropatija je podrazumijevala i različite vrste tuševa (škotski, s izmjenjivanjem toplog i hladnog mlaza; magleni, s vrlo finim štrcanjem itd.), parne kupelji, saunu, obloge i umatanja, trljanja i polijevanja, kupke toplim zrakom (Heissluftbad) aplicirane kao struja na bolesni zglob, kupke s ekstraktima i dodacima mirišljivih soli, eteričnih ulja, norveških algi. Hladne kupke (Kaltbad) značile su nekoliko minuta zagnjurenosti u vodu ohlađenu na 10-15*C, a aplicirane su i francuske sjedeće kupke s lokalnim tuširanjima (vaginalnim, hemoroidalnim, rektalnim, lumbalnim). Ozet-Bäder bile su pak pjenušave, kisikom bogate kupelji (po patentu dr. Sarasona) za “srce, krvožilje, bubrege, živce, endokrine i plućne boli.”
Naravno, nastavilo se i s antičkom praksom peroralne primjene vode. Opatijski liječnik Géza Fodor (Pešta, 1867. - Zagreb, 1927.), bivši asistent na Korányijevoj klinici, docent na Sveučilištu u Pešti, savjetnik Mađarskih državnih željeznica i Mađarske kraljevske pošte, pripremio je komercijalni koktel efektnog imena Marina, zapravo filtriranu, steriliziranu i ugljičnim dioksidom impregniranu morsku vodu. Opatija je izgleda uopće bila pogodnim terenom za ovakve eliksire: apotekar Erényi otkrio je neku ljekovitu rakiju - Diana Franzbranntwein, ljekarnik Sternbach ovolecitinske tablete Ovol (njegov sin, Leo Sternbach, otkrit će kasnije Valium/Apaurin, doduše ne više u Opatiji), a u Opatiji se naveliko prodavao i Laurol, preparat koji je utrljavanjem u kožu imao jačati živce.
Unatoč Glaxovim lamentacijama o nepostojanju preciznih lječilišnih standarda, svakako se primjena hidropatskih procedura pokušavala već od samog početka institucionalizirati. Opatijski sanatoriji su se uglavnom specijalizirali, bilo za određene skupine bolesti, bilo po specifičnosti ponude koju su reklamirali. Doktor Stephan Isor Stein počeo je raditi u Opatiji nekoliko godina prije no što je, 1904., otvorio svoj sanatorij. Već je imao dvadesetgodišnje iskustvo bavljenja medicinskom gimnastikom, masažom i ortopedijom i vodio jedan takav institut u Ischlu (kojemu je ostao vjeran ljeti). U Opatiji je sanatorij otvorio u vili Stein, poznatijoj kao Zander-institut, dvorani punoj strojeva, kolica, zupčanika i remenja kojima se imitiralo veslanje i hodanje. Stein je svoju ustanovu ustrojio po načelima Šveđana Petera Linga i Gustava Zandera: prvi je razradio sustav vježbi za svaku mišićnu grupu, a drugi iznašao adekvatne sprave koje pri pokretanju mišićima pružaju dozirani otpor. Izuzev Zanderovih mašina, Stein je aplicirao i ručnu i vibracijsku masažu, rentgen-dijagnostiku i rentgen-terapiju.